„IT“: Detinjstvo, strah i mašta

Dugo najavljivani film „IT“ po romanu Stivena Kinga (kako su ga naši preveli „To“, a možda bi trebalo da se prevede kao „Ono“) stigao je pre 15-ak dana i u srpske bioskope i podelio publiku i kritiku. S obzirom da nisam filmski kritičar, recenzent ili analitičar kulturolog ili kako već, mogu da kažem da je moja očekivanja opravdao. Skroz. Posebno nakon pročitane kritike na jednom portalu, koja je potpuno negativna, a šta je autor očekivao ne znam – možda bi, ma sigurno bi on to napravio bolje.

Izazov: Nepopularna mišljenja (book tag)

Neću naravno da opisujem film, jer sam na jednom blogu pročitao mnogo dobar opis i tok filma, već da konstatujem da je ovo ostvarenje osmišljeno tako da nas odvede u detinjstvo i suoči sa svim strahovima koje smo kao deca imali, a ja sam se na neki način plašio klovna, te mi je „IT“ bliži nego što jeste.

Ekipa koju čine deca glumci su savršeno funkcionisali, a i sam klovn Penivajz je opravdao moja očekivanja. Da ne nabrajam glumačku mladu ekipu, svako od njih uneo je u svoj lik onu detinjastu naivnost, ali i ozbiljnost koja se nazire na prelazu iz detinjstva u zrelije doba života. Protkan humorom, ovaj pre svega triler-horor u par scena uteraće vam strah u kosti (devojka koja je na projekciji sedela pored mene više je „gledala u grudi“ svog momka nego u bioskopsko platno), iako su možda predvidljive onima koji su odrasli na horor filmovima, ima iznenađenja i to kada ih najmanje očekujete. Zamerka je (pojedinih kritičara) što priča prati jedan period, odnosno nije isprelpetena u prošlosti i sadašnjosti, te je ostavljen prostor za drugi deo filma. Još uvek nisu shvatili da producenti (Holivud) od svega što može napravi više nastavaka, te je tako i sa ovim ostvarenjem.

Ne znam šta kritičari (oni kojima ništa nije dobro i sve bi oni to bolje) očekuju kada se ugase bioskopska svetla? Stiven King je sam rekao da je zadovoljan kako je ekranizovano njegovo delo, a poznato je (možda ne mnogima) da je prilično zeznut po pitanju ekranizacije svojih pisanija. Ne leži vraže, sada će njemu neko da objasni da je njegov roman uništen prebacivanjem na fimsku traku (ili USB šta li se već danas koristi), i da će ovaj film imati nastavak. Majku mu? Pametnog li zaključka.

Razvod i skriveno lice

Da ne dužim više, ukoliko želite da utrošite 135 minuta na dobru zabavu, odlične mlade glumce, zabavno-strašnog Penivajza, Kingovsku neprevaziđenu maštu, ukoliko ste malo matoriji da se vratite u detinjstvo i prisetite strahova koje ste na kraju uz ljubav pobedili, uradite To, pogledajte „IT“. A ja čekam nastavak, za koji je verujem već neko od vrsnih krtičara napisao da nije to To. But, who cares.

1 komentar je poslat

  1. Nakon filma smo suprug i ja imali slične impresije tvojima. Ja se klovnova ne bojim, ali su mi uvek bili sinonim usamljenost, skrivenu tugu… pa sam ga ja tako i ovde doživela. Deca su odigrala svoje uloge maestralno, i jedva čekam da porastu :) pa da se izgubi ta naivnost i nevinost i da strahovi dobiju svoje odraslo lice. Inače, saglasna sam s tobom i u vezi s prevodom. „Ono“ bi bilo adekvatnije, ali sve u svemu… sjajno!

Ostavite odgovor na Marina Majska Odustani od odgovora

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.


*